Mada je Maribor daleko od Hamburga uvece sam vozom/vlakom stigao tamo. Tu se zatekla i vecina ostalih ucesnika. Smjestio sam se u Slovenskoj Bistrici, par kilometara od Maribora. Vjerovatno smo nas put zapoceli u najbogatijem kraju bivse Jugoslavije. Kuce su bile u dobrom stanju, svugdje su se vozila velika njemacka kola i sva me zemlja podsjecala na Austriju, zemlju kroz koju sam prosao da bih stigao ovamo. Sve je bilo dobro organizovano cak i kad se radilo o malom timu i stalno sam sve uporedivao sa ocekivanjima koja smo imali u vezi sa zemljama nasljednicama. Nakon duge zurke napustili smo Maribor nasim slovenackim autobusom i uputili se put Zagreba u Hrvatsku. Promjena zemalja uvijek ukljucuje pasoske kontrole, nova platezna sredstva i telefonske kartice, a kad se radi o Hrvatskoj i Makedoniji - cak i nove jezike. Srecom nam je putnicka agencija u Mariboru mogla obezbijediti vize za Saveznu Republiku Jugoslaviju. I nekim ucesnicima iz drugih zamalja - npr. Georgiusu iz Grcke zatrebala je viza za Makedoniju i na nase opste iznenadenje ucesnicima iz Ceske i Slovacke je zatrebala viza za Bosnu.
U Maribor smo isto tako radili na upitnicima. Koristili smo ih kako bi ispitivali mlade ljude sa cijelog podrucja o njihovim sadasnjim i buducim perspektivama.
Zagreb mi nije bio nov jer sam ucestvovao u radu ljetnjeg AEGEE-seminara u Zagrebu 1994. Ovaj put sam se smjestio u Novom Zagrebu, novom dijelu grada s druge strane rijeke Save. Svakog smo jutra prelazili preko Save i prolazili pored nove Hrvatske biblioteke/knjiznice. Grad se pomalo razvio - sad su cak imali Mc-Donaldove restorane - sto mozda samo po sebi nije vazno ali se primjecuje.
Sa Marijanom smo isli u razgledanje grada ukljucujici i Gornji Grad sa svojom Katedralom i natpisom na gljagoljici iznutra. Culi smo par predavanja o Hrvatskoj. Gospoda iz Ministarstva za vanjske poslove objasnila nam je poziciju svoje vlade. Njeno poznavanje stranih jezika je na mene ostavilo upecatljiv utisak/dojam; ocigledno je provela odredeno vrijeme u Sjedinjenim Americkim Drzavama. Bilo je malo vremena, trebalo je da izradimo nase upitnike pa nisam nasao puno vremena za kupovinu/soping. Trebalo je da se vratim. Cak sam zaboravio naocale u Zagrebu sto je dovelo do izvjesnih problema u Novom Sad zbog moje osjetljivosti na kontaktna sociva/ na kontaktne lece. Tanja, djevojka sa AEGEE-Zagreb koja je vodila organizaciju naseg boravka ponekad bi pomalo izgubila strpljenje ali sigurno nije bilo lako/jednostavno u minimalnom vremenu koordinisati sve.
Sljedeci grad je bilo Sarajevo u Bosni i Hercegovini. Nasa briga za sve one koji nisu imali vizu za Bosnu i Hercegovinu dovela nas je u "Herceg Bosnu" na sjeveru Bosne na rijeci Savi. "Herceg Bosna" je hrvatski dio muslimansko-hrvatske federacije pa cete na obje strane zateci sluzbenike/granicare koji se smatraju Hrvatima. Stavise smo svi mi uspjeli da udemo u Bosnu i Hercegovinu. Bilo je tesko a i izgubili smo dosta vremena samo pri prelazu rijeke Save blizu hrvatskog grada Zupanje. Most je bio unisten pa smo morali ici trajektom. Na nesrecu je autobus bio predug da se smjesti kako valja, zaglavio se pa smo se bojali da ce se odvaliti auspuf.
Nakon uspjesnog prelaska prosli smo Federaciju pa "Republiku Srpsku" pa smo se poslije zatekli u muslimanskom dijelu Federacije. "Republika Srpska" je srpski dio ali je izgledao - sem cirilice - jako americki posto su se tamo smjestile americke trupe IFOR-a ("Trznica Arizona", pijaca i kafic po imenu "Neschwill" ("Nashville"). Cesta nije bila bas dobra, a nas slovenacki vozac koji je govorio slovenacki, srpskohrvatski/hrvatosrpski/bosanski, njemacki i nesto italijanskog nam rece da tamo nije bio vec 20 godina. Kasno u noc smo stigli u Sarajevo i morali smo se pozuriti zbog policijskog casa u 23.00 h. Zbog sve te zurbe sam zaboravio svoju kameru i nisam mogao doci do nje sve do kraja svog boravka u Sarajevu. Sljedeceg dana smo se sreli kod narodnog pozorista. Trebalo nam je vremena do tamo jer je nase prijavljivanje u Sarajevu iziskivalo dosta vremena. Prosli smo kroz grad i uz dnevo svjetlo smo mogli vidjetio gromnu propast. Posjetili smo "Euroclub" ("Evropski klub")koji vodi jedna spanska organizacija. Tamo su imali kompjutere, knjige i casopise. Kisa je padala citav dan. Otisli smo na kafu, iznose smo placali u markama. U opticaju su bili i bosanski dinari (100 dinara = 1 DM) i ponekad ih dobijas kao kusur. Neki od ucesnika su imali i novcanice od 5 DM koje jedva da cete sresti u Njemackoj.
Registarske tablice lice veoma na njemacke. Bijele su i umjesto u Njemackoj uobicajenog plavog znaka za Evropu tamo imaju plavi bosanski simbol. "Herceg Bosna" koristi registracije slicne hrvatskim ukljucujuci i hrvatski grb - sahovnicu.
Isto tako smo vidjeli i stari dio grada i neke univerzitetske objekte. Onda se AEGEE-Sarajevo oprostilo od nas pa smo se iduci dan zaputili spram Tuzle.
Uz cestu su skoro sve zgrade bile unistene. Sve je izgledalo uzasno.
Stigli smo kasno uvece. Grad se cinio dosta islamski, vidio sam zamotane zene (ali samo kad smo stigli) i puno dzamija u kojima su se ljudi okupljali.
Bili smo na obiljezenom mjestu gdje su ubijeni mladi ljudi koje je bomba ubila kad su se okupili tamo. To mjesto je sada spomen-mjesto i tu smo sreli neke od clanova njemacke stranke zelenih. Imao sam priliku da porazgovaram sa Joskom Fiserom i Kristom Zager. Oni su htjeli dalje do Banja Luke. Vidjeli smo i fabriku soli i studentsko prenociste. Smjestili smo se nesto juznije od Tuzle uz jedno dugo jezero. Mora da je tu prije rata bilo turisticko srediste.
Put do Novog Sada je bio dosta komplikovan. Vozac nije htio da prode putem pravo kroz Republiku Srpsku. Stoga smo se vratili U "Herceg Bosnu" i Hrvatsku. I opet smo imali priliku da trosimo svoje kune - hrvatski novac. Onda smo krenuli istocno prema hrvatko-srpskoj granici. Prosli smo minska polja istocne Slavonije (uz cestu je isla ograda koja sprjecava da ljudi skrenu s nje). Hrvatima se ona ocigledno ucinila strano da smo htjeli da napustimo Hrvatsku s ciljem da idemo dalje za Jugoslaviju u novom smislu te rijeci. Temeljito su nas pretrazili (posebno jednog od njemackih ucesnika) ali smo konacno mogli da nastavimo za Jugoslaviju. Na srpskoj strani je bilo relativno nekomplikovano, pa smo mogli uci u zemlju nakon nakon izvjesnog cekanja i pecacenja viza. Upotreba WC-a na srpskoj strani je kostala po 1 marku. Cesta se popravila i bila veoma dobra i kao i uvijek smo uz auto put od Zagreba do Skopja morali da placamo putarinu. Iznenadujuce je kako su slicne granicne kucice/granicni prelazi uz auto put. Cijela me zemlja (Srbija) podsjecala na bivsu Istocnu Njemacku, posebno restorani uz cestu i kod Novog Sada , grada koji smo posjetili. Konacno stigosmo u Novi Sad i to puno kasnije nego sto nas je ocekivao AEGEE Novi Sad, jer su oni pripremili za nas prijem u Gradskoj vijecnici - ali smo zakasnili. Boravak u Novom Sadu je bio jako lijep ne mislim samo na AEGEE-ljude) bili su prema nama ljubazni i ne osjetih nikakvu rezervisanost ili odbojnost prema Nijemcima. A ja sam se u stvari toga pomalo bojao ali kad bi im i rekao otkud si atmosfera je ostajala prijatna. Za to sam veoma zahvalan. Zasigurno ljudi tamo osjecaju veliku zelju za normalnoscu nakon svih onih sankcija i izolacije. Isto tako sam posjetio i biro ELSA-e. Novi Sad lezi jako lijepo na Dunavu. Posebno mi se svidjela tvrdava na brdu uz rijeku. Nazalost ne bjese prilike da se vidi Beograd, pa smo zato iz Novog sada krenuli direktno u Skopje. AEGEE-Skopje nas je docekalo u dobro opremljenom birou. Pokazali su nam stari dio grada i organizovali predavanja o manjinama, posebno o 24% Albanaca koliko ih je u Makedoniji. Na kraju su nas pozvali na veceru u jedan bivsi manastir na jednom brdu sa pogledom na grad.
Zadnji sastanak nam je bio ispunjen prezentacijom prvih rezultata naseg istrazivanja. Onda smo se vratili u Maribor. Morali smo ponovo proci kroz Srbiju. Kako smo morali proc ( i platiti) dezinfekciju prije ulaska u Makedoniju morali smo ponoviti istu proceduru pri ulasku u Srbiju. Tokom puta je bilo prijatno upoznati ucesnike iz bivse Jugoslavije (Ljubljane, Maribora i Skopja). Pjevali su stare jugoslovenske pjesme, govorili srpskohrvatski-hrvatskosrpski-bosanski i dali su nam sliku Jugoslavije kakva je mogla biti da se nije raspala. U svim zemljama se (sem par vegetarijanaca) jelo dosta mesa - jelovnik je svuda izgledao slicno, koristila se ista struja, vozila ista kola, .. ali ..
U nasim upitnicima smo pitali i za misljenje o "pogledima prema Evropi".
Radna grupa koju su sacinjavali Georgios Janopulos, Solanz Grondin, Hajno van Hauvelingen, Damijan Lasic i ja sastavila je neka pitanja. Htjeli smo da saznamo kako ljudi gledaju na Evropu, sta misle o evropskom ujedinjenju.
Kadgod zapitasmo ljude rekose nam da se osjecaju kao dio Evrope i da zele da njihova zemlja postane clanica Evropske Unije (EU). Doslo je do neznatne razlike kad su pitali Damjana ( jedinog koji ne potice iz jedne od zemalja clanica Evropske Unije i koji je govorio tamosnji jezik). Ljudi su izrazili odredenu skepticnost/sumnju ali su svejedno imali pozitivan stav. Stoga smo zakljucili da evropski koncept nije bas zazivio medu ljudima tog podrucja koji nemaju jasnu sliku o tome kako ce to biti. U Tuzli u Bosni i Hercegovini cuo sam sljedeci stav: "prvo moramo ujediniti Bosnu i Hercegovinu." Ostale evropske institucije sem EU nisu tako poznate. Neki ljudi znaju OSCE ali su zasigurno neki od njih imali problema da ih navedu na engleskom. U Sloveniji su pripajanje podrzavali iz privrednih razloga, isto tako i u Hrvatskoj. U Bosni i Hercegovini i u Srbiji Evropa predstavlja put iz izolacije, a u Srbiji nacin da se rijese negativnog imidza. I za Makedoniju su ekonomski razlozi bili vazni kao i zelja za priznavanjem "Makedonije". Uloga EU-a za vrijeme sukoba je uglavnom dozivljavana negativno ali to nije pomutilo buduce perspektive. Postavilo se pitanje dobre saradnje i dobrih odnosa sa vecinom zemalja clanica EU-a i same EU-e. Solanz je cula zanimljivu izjavu: "Evropa je uspavana lljepotica!".
Ovo je mozda najbolji citat da se zavrsi ovaj izvjestaj. U Mariboru su se ucesnici pozdravili, a ja sam zatim krenuo prema Becu.
Prevod/Translation: Mirjana Peric †
